Staklene cipelice


iskra2009 (43)

U pitanju su dva svijeta i dva načina življenja i bogaćenja. Jedan, u kojem je socijalističku pruženu ruku zamijenila ruka grabljivica, i drugi, u kome se, između obaveza države i finansijske moći biznisa, nalazi ruka koja daje zajednici i bez koje civilno društvo teško može postojati.

U srijedu, drugog decembra, povratak sa Cetinja u Budvu je bio sasvim neobičan. Sa kasetofona se čula muzika iz njene mladosti. Tako je i trebalo da bude, jer ta noć je bila fuga za davno sanjane snove i orkestar. Činilo se da automobil leti kroz noć, da se izdiže iznad prljavog i trošnog druma naše tranzicije, da nekako nadilazi sve ružno što nam se već decenijama događa, iako je brzina bila samo ona dozvoljena. Bilo je to veče kad su u Crnoj Gori dodijeljene prve nagrade za filantropiju. Žena za volanom je osjećala da je srećna i da je, poslije mnogo vremena, nekako, na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Prisjećala se onoga što je slušala te noći, i riječi dobitnika priznanja su iznova otvarale čudesni prizor jedne drugačije Crne Gore i Crnogoraca.

Čula je kako Zade Đurović, Baranka i Parižanka, velika donatorka medicinske opreme i ljekova, želi svima da im njena pomoć nikada ne zatreba. Kako u ime Društva iseljenika „Lovćen“ iz Detroita obećavaju da će novac koji bi bio utrošen za avionske karte iz Amerike biti doniran tamo gdje bude potrebno. Čula je kako se Lidija Leovac uzbuđeno zahvaljuje na nagradi. Samohrana majka, koja je svoju ušteđevinu poslala drugoj samohranoj majci sa manje šansi za životnu borbu, zahvaljivala se što je nagrada pokazala da „nije luda, nego možda samo dobra“, iako je većina njen čin vidjela kao čistu ludost. Djeca iz škole „Pavle Rovinski“ su se zahvaljivala vlasniku Elko tima, Slobodanu Mikavici na svim pjesmama koje je sa njima ispjevao na ekskurzijama koje im je organizovao. Činjenica da jedan poslovni čovjek ima volje da putuje sa osnovcima, pa još i da sa njima pjeva, bila je sasvim nadrealna u mučnoj patologiji tržišnog egoizma. I u isto vrijeme tako ljudska i prirodna. Direktor Nikpeka, Milisav Ćipranić, skromno je prihvatio priznanje, pomalo začuđen što je nekome neobično to što pomaže Župi. Daniel Sas, direktor crnogorskog Telekoma, znao je da cijeni trenutak u kojem o ljudima ne sudi samo ostvareni profit. Slavko Mrdović je podsjećao da su ga roditelji učili: „Kad nemaš ne žali se, kad imaš podijeli sa drugima.“ Sin Ćana Koprivice jednostavno je rekao: „Sin sam svog oca i zato imam samo jednu riječ – hvala.“

Čudesna je to bila noć, otmena i raskošna u svojoj moralnoj čistoti, ispunjena iskrama nade da je drugačije i pravednije društvo možda ipak moguće. Jer, svi ti dobitnici nagrada su živjeli lijepo, ali tako da ih nije stid, kako reče Meša Selimović. Niko te večeri na parking kod Zetskog doma izgleda nije stigao u moćnom džipu. Većina je te večeri znala da su istinski bogataši oni koji umiju da daju, a ne oni koji grabe i uzimaju. I svi su se te noći kretali i govorili nekako oprezno, kao uplašeni da će odjednom, poput čarolije iz bajke, nestati staklene cipelice i da će nogom iznova stupiti na uobičajeni, tvrdi tranzicioni drum.

To se znalo već na početku večeri, kada je Stiven Hajnc, predsjednik Fonda braće Rokfeler, govorio o obavezi da filantropija bude temelj svakog uspješnog društva. Jasno je bilo da su u pitanju dva svijeta i dva načina življenja i bogaćenja. Jedan, u kojem je socijalističku pruženu ruku zamijenila ruka grabljivica, i drugi u kome se, između obaveza države i finansijske moći biznisa, nalazi ruka koja daje zajednici i bez koje civilno društvo teško može postojati.

I dok su pod točkovima automobila nestajali kilometri, nestajao je gusti mrak napuštenih predjela, nestajala je ružna tranzicija koja je obilježila i mladost i zrelo doba žene za volanom. Toliko je toga bilo nepovratno izgubljeno u vremenu, ali se praznina nekako ispunjavala postojanjem drugačijih ljudi koji čine da utihnu raspojasani vjetrovi samoživosti, da se barem pritaje, ako već ne nestanu otimačine, da se oslušne potreba bića pored nas, koje trpi i strada. Ženi se činilo da je zakoračila u Crnu Goru kakvu je odavno zasluživala ona Crna Gora koja nije smatrala da se stid može isključiti kao prekidač na lampi. Svi oni ljudi koji su devedestih bili u ružnom dobu oko četrdesetih. Prestari da počinju iznova, premladi da ne bi imali želja. Pa su im u „vrlom novom svijetu“, između „događanja ulica“ i ratnih plamenova u okruženju, nekako izmakle i želje i godine. Za njima je ostalo vrijeme u kome je solidarnost bila ideološki propisana, pa stoga umrtvljena. Sada su bili zarobljeni u vremenu u kojem je solidarnost jednaka ludosti, a normalno je biti surov i bezosjećajan i ne pitati o sredstvima kojima se dolazi do cilja.

Te čudesne večeri, dok se činilo da se automobil izdiže iznad prljavog druma, žena za volanom je bila tužna samo zbog toga što nijedna televizija nije smatrala važnim da emituje dodjelu nagrada. Opet se potvrdilo da o svemu lošem više znamo, i više želimo da saznamo, nego o dobru koje se oko nas čini. A da je negdje (a u javnom srevisu svakako) „progovorila“ tako potrebna i značajna samoregulacija, ova noć ne bi toliko ličila na bajku. I lakše bi joj bilo da se možda počne preobražavati u stvarnost.

Autorka: Božena Jelušić, Predsjednica Odbora za dodjelu ISKRE